Ti

Slušam te, ali ne čujem. Trudim se. Ne ide. Pokušavam osmisliti neki jedinstveni put do rješenja. Nemoguće je. Kao da sam sav uspjeh izgubila negdje usput. Slušam još jednu u nizu tvojih teorija, isprane riječi se nižu i nižu. U nekim se dijelovima izgubim, no tvoje me oči vrate. Iznova i iznova. Pokušavam sastaviti smislenu rečenicu, gubim se. Osjećam svašta. Osjećam ništa. Ništa nema smisla. Sve ima smisla. Između nekoliko lica razaznajem tvoje. Smiješiš se. Pružaš ruku, ali uzalud. Daleko sam. Skupljam snagu da podignem svoju. Negdje, u nekom paralelnom svemiru su se dotakle. Konačno sam osjetila tvoj dodir. Iako samo u paralelnom svemiru, tu je. Tvoji topli prsti obgrlili su moje hladne. Opet sam tu. Opet smo tu, tu na početku. Opet se smiješiš. Stalno se smiješiš. Najdraži mi je pogled onaj s druge strane prostorije. Daleko si, daleko sam. Znamo da ćemo se naći, ali se smiješiš kada me pronađeš iz daljine. Smiješiš se kada priznam da si centimetar viši od mene. Smiješiš se kada kažem neku glupost. Smiješiš se kada me vidiš iz auta. Smiješiš se kada te slučajno dodirnem. A ja? Ja se smiješim samo kada te se sjetim. Kada znam da ću te danas vidjeti. Kada te čekam iza ugla i pojaviš se. Kada se sjetim našeg zadnjeg razgovora. Smiješim se. Smiješiš se.

Zašto?

Zašto ja? Tko je odlučio da baš ja postojim baš sada, baš u ovom trenutku? Od svakog mogućeg živog bića u svemiru, zašto ja?

Zašto živim ovdje? Zašto se osjećam ovako? Tko je to odredio?

Zašto je nekada bilo bolje? Zašto je ondašnja komercijala bolja od današnje alternative? Zašto umjesto knjiga čitamo članke u novinama koji nam govore da je zapravo gore no što je? 

Zašto slušamo lošu glazbu? 

Zašto čitamo glupave romane koji nam se uopće ne sviđaju? 

Zašto radimo ono što ne želimo? 

Zašto tražimo nešto bolje dalje no što bolje je?

Zašto odgajamo generacije zatrovane mržnjom? 

Zašto odbijamo prihvatiti sadašnjost? 

Zašto se družimo s ljudima koji nam ne donose nimalo radosti? 

Zašto sami stvaramo ukalupljenu kockicu "normale"? 

Zašto je sve drugačije "bolesno"?

Zašto smo toliko ogorčeni i nesretni? Zašto mislimo da postoji Bog koji se nama igra kao lutkicama? Zašto ne shvaćamo da smo sami zaslužni za svoju (ne)sreću? 

Jedno tijelo u svemiru

Bitni smo iako smo samo jedno tijelo u svemiru. Svoje postojanje možemo tumačiti na dva načina.

Samo si jedno tijelo u svemiru. Nebitno. Kako ćeš biti bitan kad jednom napustiš ovaj svijet? Ne postoji ništa što će ostaviti trag i što će označiti tvoje postojanje. Samo jedno lice u gomili. Jedan glas u pjesmi. Nemaš solo.

Jedno si tijelo u svemiru. Dobio si priliku da proživiš svoju vječnost na vlastit način. Da pokažeš svijetu tko si. Možda ovo nije tvoj svijet. Možda nije svijet kojem pripadaš. Tu si. Netko te odabrao, a tvoj je zadatak da ostaneš tu i da ostaviš svoj trag. Ako ti ikada bude teško, sjeti se da postoje ljudi poput tebe. Sanjaru, ne daj im svoja krila.

Jedno si tijelo u svemiru. Ti biraš kakvo.