Ti

Slušam te, ali ne čujem. Trudim se. Ne ide. Pokušavam osmisliti neki jedinstveni put do rješenja. Nemoguće je. Kao da sam sav uspjeh izgubila negdje usput. Slušam još jednu u nizu tvojih teorija, isprane riječi se nižu i nižu. U nekim se dijelovima izgubim, no tvoje me oči vrate. Iznova i iznova. Pokušavam sastaviti smislenu rečenicu, gubim se. Osjećam svašta. Osjećam ništa. Ništa nema smisla. Sve ima smisla. Između nekoliko lica razaznajem tvoje. Smiješiš se. Pružaš ruku, ali uzalud. Daleko sam. Skupljam snagu da podignem svoju. Negdje, u nekom paralelnom svemiru su se dotakle. Konačno sam osjetila tvoj dodir. Iako samo u paralelnom svemiru, tu je. Tvoji topli prsti obgrlili su moje hladne. Opet sam tu. Opet smo tu, tu na početku. Opet se smiješiš. Stalno se smiješiš. Najdraži mi je pogled onaj s druge strane prostorije. Daleko si, daleko sam. Znamo da ćemo se naći, ali se smiješiš kada me pronađeš iz daljine. Smiješiš se kada priznam da si centimetar viši od mene. Smiješiš se kada kažem neku glupost. Smiješiš se kada me vidiš iz auta. Smiješiš se kada te slučajno dodirnem. A ja? Ja se smiješim samo kada te se sjetim. Kada znam da ću te danas vidjeti. Kada te čekam iza ugla i pojaviš se. Kada se sjetim našeg zadnjeg razgovora. Smiješim se. Smiješiš se.